Bio je šareni dan, sve smo to znale i svaka se zbog nečega nadala da će to biti njen dan…Naime jedanput na mjesec bio je šareni dan, dan koji bi jednoj ili više od nas značio dan slobode, nisam se nadala, prihvatila sam bila situaciju i naučila sam živjeti s njom, znala sam da tako mora biti, da moram trpjeti zbog sebe, ali i zbog nje, ali i zbog njega…ma zapravo zbog svih onih koji me vole, ako me nakon svega što sam im učinila još vole…Ali nisam zbog toga patila,  patila sam zbog onog što sam učinila, ali znam da će se rane s vremenom izliječiti, da će se zaboraviti…ono što se ne zaboravlja…Jedino što se sada pitam je: Voli li me još? Nakon svega što sam  mu učinila. Kako ću njoj objasniti da nisam imala snage živjeti? Da ju volim, da nisam učinila to zato jer ju ne volim? Ne znam, nadam se da ću kada dođe vrijeme, pronaći riječi kojima ću joj objasniti da sam to učinila jer nisam imala snage živjeti ovaj život, da sam se nadala da nas spašavam od ovog okrutnog života i da nas vodim u raj…

'Danas je vaš šareni dan!' ushićeno mi je s vrata uzviknula medicinska sestra i trgnula me iz misli i spasila me od bolesnih razmišljanja.

'Ja idem kući?' uplašeno sam ju upitala, valjda u strahu od vanjskog svijeta.

'Da, gospođo idete kući.'

Smireno i polagano sam spremila svoje stvari u malu zelenu torbu. Uzela sam malenu iz kolijevke, prionula je k sebi, polako se sjela na krevet i čekala, strpljivo sam čekala da medicinska sestra dođe po mene i da me otprati na taksi. Nekoliko minuta sam ljubila čelo moje malene i molila se za našu budućnost iza onih bijelih vrata, iza one bijele ograde koja je dijelila vrt ove bolnice s vanjskim svijetom u kojem nas je čekala sloboda.

Kvaka se spustila , medicinska sestra je uzela moju torbu, a ja sam se mojom malenom u krilu spuštala niz stepenice.

Dolje u prizemlju, u sobi za goste i posjete, sjedio je on, prvi put je izgledalo kao da mu usnice titraju u osmijeh. Ali kad je primijetio da sam primijetila  taj njegov skriveni osmijeh, ponovno se ohladio i suzdržano me pozdravio…