Cate i Maria istovremeno su me tješile, ali moja neutješnost, strah i nelagoda nisu nestajale.

Sve ono što bih izustila kao da je prazno visjelo u zraku i kao da one to ignoriraju. Znam, da ne razumiju me, da ne shvaćaju me, ali ja sam jednostavno takva. Dođe mi da bacim karte, ili još bolje da ih spalim, kao da nikad nisu postojale, ali onda bi ih on opet kupio, a ja ih beskonačno ne bih mogla uništavati bez da on primijeti. Učinila bih sve da ne moram otputovati, jer jednostavno to ne želim i na to nisam spremna. One me uvjeravaju kako se moram suočiti s prošlošću i riješiti to jednom zauvijek, kako bih mogla normalno nastaviti živjeti, ali ja to ne mogu, jednostavno nisam dovoljno jaka, kao što nikada nisam bila.

…

Bilo je šest sati, On se još nije bio vratio kući, a ja sam odlučila zadrijemati, jer me cijelo-jutarnje natezanje s one dvije bilo premorilo.

…

Osjetila sam nečiji poljubac na obrazu i nježno igranje s mojom kosom. Bio je to On. Smiješak mu nije silazio s lica, čak mi se činilo da zadržava kreveljenje.

'Nisi pobjegla kao što sam se bojao.'

Bila sam pomalo zbunjena s obzirom da sam još bila u polusnu.

'Znao sam ja da si ti to prebrodila, o ljubavi,' čvrsto me zagrlio i poljubio 'kako te volim, i da znaš samo kako me činiš sretnim, time što činiš za mene.'

Nisam imala snage odbiti ga, nisam imala snage slomiti mu još jednom srce, još jednom ga ubiti kao što sam to već jednom učinila. Bila sam prisiljena jednom ne biti sebična i učiniti nešto za njega, za našu ljubav i naše dijete.