Već sam tri tjedna kod kuće, u 'našem novom starom' stanu, na policama nema mojih fotografija, samo fotografije naše malene…Valjda me toliko bio zamrzio da nije htio gledati moj osmijeh na našim zajedničkim fotkama…Boli me to, ali shvaćam ga i prihvaćam situaciju onakvom kakva jest…Od kada sam se vratila nismo progovorili ništa više osim da i ne, mojih odgovora, nemam snage ga ništa pitati…a on mene pita samo osnovne stvari i ako pita nešto izvan toga, pita za nju…barem se time tješim, da ju voli, a to što ju voli više od mene draže mi je, jer time ne pati, ja ne znam kako da se iskupim, kako da se ponašam, što da mu kažem…radije šutim, riječi nisu potrebne, mislim da vidi na meni koliko patim, jedina osoba s kojom komuniciram je naša draga stara Maria, ali ni ona me ne muči s pitanjima, valjda misli da mi je teško o onome razgovarat, ali u onih četiri mjeseca, koliko sam ih provela u bolnici, shvatila sam mnoge stvari, prihvatila sam sve, naučila sam živjet s posljedicama i nije mi teško razgovarat o onome, čak naprotiv lakše mi je, jer ako ispričam sve ono što sam proživljavala, znam da me ta osoba shvaća i da mi time oprašta… S njim nisam pričala o onome, njega kao da ga ne zanima, ne pokazuje da mu je teško, zapravo osjećam se kao višak u ovom našem stanu, kao da me drži ovdje kraj sebe samo zbog nje, jer sam njezina majka…Ne zamjeram mu, ali ne mogu više živjet u ovoj situaciji, u kojoj me on ne voli, u kojoj ponovo kao prije UMIREM….