Budim se, sve me boli, jedva dišem, ne mogu da se mičem, neka svjetlost je oko mene, trudim se da širom otvorim oči, mučim se, oči širom otvorenim obilazim sobu u kojoj se nalazim, sve je bijelo, ovaj krevet na kojem ležim tako je neobičan, na stoliću kraj kreveta je uvenulo cvijeće, izbezumljena sam, ne znam gdje se nalazim, onda osjetim da mi se sluh vratio, čujem neke neobične glasove, sve jače i glasnije čujem, neka galama je oko mene, iza ovih četiriju bijelih zidova iza onih sjajnih bijelih vrata, pokušavam smoći snage, šakama hvatam plahte, borim se sama sa sobom, pokušavam se dignut, vrućina mi se smješta na cijelo lice, znoj mi silazi niz čelo, i dalje se borim, otvaram usta, ali bezuspješno, plačem od gnjeva što sam tako bespomoćna…napokon moja su usta izgovorila, ono što sam se trudila da izgovorim, ono zbog čega se mučim, borim sa svojim tijelom: ' Jesam li u raju?' Nema ni glasa, nitko mi ne odgovara, očajna sam, plačem još snažnije… Čujem korake kako se približavaju vratima, kvaka se spušta, izbočim oči i očekujem priliku koja će se pojaviti…djevojka u bijelom ulazi u sobu, šokirano me gleda, pita me kako sam, ali ja sam ponovno zanijemila. Djevojka potrči iz sobe i zalupi vratima. Ništa mi nije jasno. Vraćaju se nakon nekoliko minuta ponovno koraci, kvaka se spušta, sada je s djevojkom neki stariji čovjek, također u bijelom. Približavaju se mom krevetu, smiruju me. Objasni mi kako je on doktor, htjela sam ga baš pitati gdje sam, kada me on primio za ruku i tada sam vidjela ono, čega sam se bojala, utihnula sam i pala u san…u dubok san…