Dva sam dana provela ležeći u bolnici na 'čišćenju' organizma, Petar i Cate su me svakodnevno posjećivali, ali me nitko nije pitao što se zapravo dogodilo.  Cate se osjećala krivom, a Petar izdan i povrijeđen, ali me gledajući onako bolesno umornu nije htio napadati, tako da se ja osjećam jadno i mrzim samu sebe.  Najviše sam se bojala pogleda moje Malene, znam da trenutno nije svjesna što se događa oko nje, ali znam da će se jednom sramiti svoje majke, a to je nešto što ne mogu podnijeti.  Kod kuće me dočekala i razočarana Maria, koja se vratila zbog mene iz Mexica i tako prekinula svoj godišnji, zaista sam jedna egoistična i užasna osoba…

…

' Dobro jutro, donijela sam vam doručak.'

'Hvala, Linda.'

'Dobar tek.'

'Hvala.'

Baš sam počela jesti kroasan, kada je netko pokucao na vrata.

'Slobodno.'

'Gospođo, oprostite što smetam, ali moram razgovarati s Vama.' , zabrinutih očiju i tužna lica pitala me Maria.

'Recite, Maria, nešto Vas muči?'

'Znate, ova djevojka Linda, ona će ostati raditi za Vas?'

'Ne znam, Petar i ja nismo ništa o tome razgovarali.'

'Aha, tako.' , zabrinutost nije nestala.

' Maria, zar se Vi bojite da ćete dobiti otkaz?'

'Znate, ona je mlada, ja sam stara, a osim toga nekoliko puta smo se nas dvije i zakačile, ne znam ako se sjećate, još u Londonu…'

Prekinula sam ju: 'Maria, kako Vam nešto tako može pasti napamet. Pa Vi ste dio naše obitelji, nikada nisam ni pomislila da Vam dam otkaz. I Malena Vas voli kao da ste joj baka.'

Bila je polaskana i počela je plakati.

Zagrlila sam ju.

…

Trebalo je riješiti problem s Lindom, najbolje rješenje je bilo da se zaposli i nju, kao dadilju. Trebalo je to još riješiti s Petrom.

…

Petar je odmah pristao, znao je da će to biti najbolje rješenje, Maria nam je potrebna  da održava 'domaćinstvo', a netko treba čuvati Malenu, a kako se ja iz dana u dan pokazujem sve nesposobnijom, bilo je pitanje vremena kada ćemo zaposliti dadilju.

…

'Super, onda je sve riješeno.', okrenuo se i otišao bez pozdrava.

Ljut je na mene, a ima i pravo, najbolje da prekinemo ovu našu farsu i da ga pustim da napokon počne normalno živjeti.  Ponovno sam, po ne znam koji put donijela tu glupu odluku. Još samo mu to objasniti i dogovoriti zajedničko skrbništvo, i svi će biti sretni, zavaravala sam se.

…

Priopćila sam mu svoju 'fantastičnu' ideju - odluku, a on je mrtav - hladan pristao kao da ga se to ne tiče, kao da se ne radi o njemu. Iskreno me zaboljelo, ali bila je to ispravna odluka, odluka koje se previše odgađala,jer  svojim sam mu egoizmom uništila dosta godina života, a on ima pravo na sreću jer me nikada nije povrijedio.