Sjedila sam u WC-u na podu i plakala držeći telefon čvrsto u rukama na grudima. Uspjela sam nazvati, izustiti jednu jedinu riječ i prekinuti poziv. A tako sam htjela, željela sam, vapila sam za time da razgovaram s njome, ali nisam mogla. Emocije mi to nisu dopustile, suze su bile jače od riječi. Ipak odlučila sam da danas odlazim k njima pa što se dogodilo da se dogodilo. Izašla sam. On je u dnevnom boravku sjedio na kauču i gledao Tv, a Malena se igrala na podu. Otišla sam neprimjetno u spavaću sobu i odjenula se, popravila šminku i uzela torbicu. 'Ljubavi, dođi mami.' Malena mi je dotrčala u zagrljaj. On me u nevjerici gledao: 'Kamo ćeš?' Uzela sam ključeve od auta, koje nam je Luka pustio : ' K mojima. Moram ih posjetit. ' Krenula sam k vratima ne obazirući se na njega, bila sam kao hipnotizirana, željom da nakon toliko vremena vidim svoju obitelj. On je krenuo za mnom: 'Idem s tobom. Vozit ću.' Pružila sam mu ključeve u ruku i krenula stepenicama na parkiralište ispred zgrade. 'Zar nećemo dizalom?' Nastavila sam stepenicama. … Vozili smo se nekih sat vremena u mirnoj tišini. Ja sam gledala kroz prozor i promatrala prirodu uz autocestu. Sjetila sam se koliko sam se mnogo puta vozila tom cestom, koja me spojila s Njim, a razdvojila od obitelji. ( Zar me svaka kilometarska udaljenost mora od nekoga odvojiti, a s nekim spojiti? Zašto je to tako u životu?) … Stigli smo pred kuću. Otvorila sam vrata automobila i uzela Malenu u naručje, zastala sam, gledala sam moje, moju kuću, moje djetinjstvo, moj život, moje sve... (Kako je lijepo izreći moje, i onda osluškivati šum te riječi…) Promijenili su boju fasade, ogradili drukčijom ogradom dvorište, posadili novo cvijeće i drveće, a starog hrasta koji je svojim krošnjama čuvao kuću, nije više bilo, nestao je… Na tren sam se prestrašila da su se preselili, ali onda sam se sjetila njezinog glasa. On je primijetio strah u mojim očima, uzeo me za ruku i poveo nas prema ulazu u kuću. Pozvonio je, dok sam ja sva drhtala uzeo je Malenu. Ona je otvorila vrata, skočila sam joj u zagrljaj: 'Mama, mama…' Vrištala sam, plakala i jecala. Koljena su mi počela klecati. Tada sam čula Očev glas. Podigla sam pogled i udaljila se korak od Majke, bojeći se njegovog oštrog pogleda i ružnih riječi, ali primijetila sam sjaj u očima, onaj koji stvaraju suze prije nego što poteknu. Potrčala sam k njemu, kao onda kada sam kao malo dijete prvi put pala s bicikla. On me tada držao u naručju i tješio, ohrabrio me da ponovno sjednem na bicikl. Majka se onda pribrala: 'Ajde, uđimo unutra.' Malena je zbunjena počela plakati ugledavši me svu rasplakanu. Majka ju je uzela u naručje i počela joj tepati : 'Moja prva unuka, joj kako si lijepa.' Sjedili smo za stolom, On se u dnevnom boravku igrao s Malenom, a mi smo mirno razgovarali.