Netko plače, otvaram oči i vidim mladu djevojku, koja u naručju drži bebicu…Vrti mi se, pred očima mi se crni, a onda smognem snage i otvorim oči, djevojka se približi mom krevetu…pita me: ' Je li vam bolje?' Klimnem joj, ona mi pruži mali ružičasti zamotuljak, primim ju, gledam ju kako spava, milujem joj lice, milujem joj plavu kosicu, ljubim joj nosić, čvrsto ju prionem k sebi, ona zaplače, smirujem ju…lutkica otvara okice, stojim nijema, gledam u njene male smeđe oči, gledam u njegove oči, ne mogu da pitam za njega, nemam snage, znam koliko sam mu boli nanijela, uzeli su mi bebicu i rekli da će mi ju donijet kasnije..tužna sam… već mi nedostaje…

Prošli su dani, tjedni…još ležim u ovoj bijeloj sobi, još ne znam gdje sam, ali znam da je ona sa mnom, da je time i on sa mnom, jer ona je on i ja, ona je meni sve…

Donijela mi tako jednog dana medicinska sestra nju ponovo i pita me ako sam spremna da ga vidim da li mi je bolje, klimnem glavom…ona se izgubi iza onih bijelih vratiju…

Prošli su sati i ja sam ga čekala, uzalud sam ga čekala, prošlo je tjedan dana, a od njega ni traga…

Već sam izgubila nadu, ali napokon mogu da ustanem iz kreveta, sada sjedim ovdje na kauču, držim ju u naručju, gledam sat i gledam kako vrijeme prolazi…već sam dugo ovdje, ali tješim se da ću brzo izaći…da tješim se…bilo je pet sati, vrijeme za injekciju, čujem korake, spušta se kvaka, ulazi medicinska sestra…skrenem pogled, gledam kroz prozor i čekam da mi da injekciju, kad čujem njegov glas kako me pozdravlja…pogledam ga, još uvijek je isti, ali bez osmijeha na licu, sav suzdržan, gledamo se i čekamo da netko nešto progori, medicinska sestra nas je pustila same i nekim čudom nije mi dala injekciju…dugo smo se samo gledali…

Onda se približio k meni i zamolio me da mu dam u naručje našu djevojčicu, divio joj se, ljubio ju je i govorio joj kako će mami uskoro biti dobro pa će više vremena biti s tatom, mala ga je samo gledala i smješkala mu se…bio je to prizor koji me tako raznježio…

Nisam se usudila ga ništa pitati, nisam mu ništa rekla zašto sam ono učinila, a ni on me nije pitao nego je samo me pozdravio i otišao…