Ustala sam vrlo rano jutros (za moje navike i prilike), zapravo s idejom da se što prije suočim s problemom. On je još spavao, a Maria je Malenoj davala jesti, jela je čokolino, suze su mi umalo navrle na oči kada sam se prisjetila djetinjstva, mladosti. Suzdržah se, uzela sam telefon i utipkala meni poznat stari broj. S druge strane čulo se zvonjenje, ali se nitko nije javljao, sjela sam se na sofu i zamislila, pritom držeći u ruci nesretni telefon, 'Je li sve u redu s njima? Jesu li zdravi? Žive li još uvijek tamo? Zašto se nitko nije javio?'. Misli su koje su mi prošle glavom, a onda je strah počeo izmišljavati svakojake ružne i crne i misli.

'Gospođo, nazovite kasnije, još je rano, vjerojatno spavaju.'

…

Bilo je nešto poslije jedanaest kada je On ustao. Smiješak mu nije silazio s lica. Vidjelo se da je u potpunosti sretan, domovina, rodni kraj, obitelj, sve napokon na jednom mjestu. Zašto i meni nije tako? Jesam li ja ta koja je kriva? Nisam to mogla podnijeti, bila sam ljubomorna jer ja ništa od toga nisam imala, barem ne u potpunosti, tek neke ostatke. Nisam htjela nastaviti ovako živjeti, bez onog najvažnijeg u životu, unutarnjeg mira i čiste savjesti da imaš ljubav i obitelj. Uzela sam telefon i ponovno otipkala broj koji sam i jutros bezuspješno nazvala.

Zvonilo je.

'Molim…'

Bila je to ona, suze su mi jednostavno preplavile lice, jecaji mi nisu dopuštali da ni glas izustim.

'Molim?'

'Mama…'