Sjedila sam na kovčegu pokušavajući zatvoriti ga, ali mi nije baš išlo. Čula sam hihotanje, instinktivno sam se počela i sama smijati. Približio mi se i pomogao zatvoriti kovčeg. (Bila su još dva dana do puta, odbrojavala sam ih, strah u meni je to činio.)

'Vidim da si natrpala svašta unutra. Pa bolje da si otišla s praznim kovčezima i da se vratiš s punima, punima nove odjeće.' , bockao me šaleći se na moju šopingholičarsku stranu.

'Ma kupit ću tamo još koji kovčeg, to nije problem.'

'Tata, tata.', izustila je Malena slatko vukući 'taticu' za rukav.

Uzeo ju je u krilo pritom je poljubivši u čelo : 'Moje malo zlato nešto želi?'

Malena je 'kao stidljivo' prstom pokazala prema kuhinji.

'Već kreće maminim stopama.', komentirao je njezino stidljivo glumljenje da je odvede u dnevni boravak da se igraju.

Kiselo sam se nasmiješila, nije mi se to činilo nimalo lijepim, da meni najdraže biće završi kao ja.

…

Sjedila sam u neudobnom stolcu s Malenom u naručju, naočalama na nosu i kapom na glavi (valjda u sebi pokušavajući glumiti zvijezdu koja se skriva od novinara, iako nije bilo potrebe, jer nisam više bila zanimljiva). On me promatrao sa strane, i moglo se vidjeti kako s Mariom komentira moje bedasto ponašanje. Nisam se obazirala na njih, čekala sam samo moju Cate da mi zaželi sreću. Napokon se iz gomile loše odjevenih ljudi, koji su očito gotovo svi putovali negdje na odmor, nazirala jedna silueta vrlo zgodne žene koja je ubrzano hodala prema meni. Iskočila sam iz stolca, kao da me nešto ubolo i pohitala joj u zagrljaj.

…

Bila sam se tek probudila, On se mirno igrao s Malenom, a Maria je čavrljala s postarijim gospodinom. Pogledala sam kroz prozor i vidjela svjetla grada. Učinilo mi se da mi je srce zastalo.

'Dragi putnici, za nekoliko minuta slijećemo, stoga ostanite mirno sjediti. I nadam se da ste ugodno putovali.'

Kako je lijepo čuti  hrvatski, bilo je prvo što sam pomislila kada sam čula stjuardesu.

…

'Ljubavi, eno Luke.', i pokazao mi je ravno ispred nas svog brata.

Luka i On su se nekoliko minuta razgledavali na sve strane, pa ljubili pa grlili dok Lukinu pažnju nije obuzela Malena :

'A ovo je zasigurno moja mala nećakinja?!'

Mene je malo manje veselo pozdravio, uostalom znala sam da mu nikad nisam bila simpatična, kao ni ostatku obitelji.  

…

Na putu ka kući ( od Njegove obitelji), koji je trajao nekih tri sata, stali smo dva puta jer se meni užasno povraćalo. Luka me svaki put ružno pogledavao, kao da misli 'zar ova tako održava liniju?'. Možda to i nije mislio, ali ja sam osjećala takvu atmosferu u zraku.

Zamolila sam Ga da najprije odemo do našeg stana jer da meni nije baš dobro i da bi bilo bolje da sutra posjetim njegove. On je to prihvatio bez imalo problema, ali dok sam ostajala sama u stanu s Mariom, jer je Malenu poveo sa sobom, shvaćala sam da ne mogu vječno bježati. Da je moj bijeg samo trenutačan.