Sjedila sam na stolici u kuhinji, pušila cigaretu za cigaretom nervozno gledajući u sat, koji je upravo pokazivao petnaest do podne.

'Gospođo, što vam je? Što ste tako živčani?'

'Ma ništa, idem ja.'

'Kamo?'

'Prošetat.'

Ipak prije nego što sam izašla iz apartmana odlučila sam Njega nazvati. Nakon što je triput odzvonilo, javila se mlađahna djevojka, priznajem nešto me stisnulo u grudima. Onda mi je objasnila kako je ona spremačica koja zamjenjuje Maggie jer je ona bolesna. Naravno njega opet nije bilo kod kuće. Pokušala sam ga nazvati na mobitel, ali se nitko nije javljao. Odustala sam.

Izašla sam iz apartmana i uletjela u lift, sišla sam u predvorje, na trenutak sam stala i gledala čas lijevo prema restoranu čas ravno prema izlazu. Skrenula sam lijevo. Čim sam kročila u dvoranu ugledala sam ga, on me nije vidio, pa sam zamolila konobara neka mu prenese poruku da izađe ispred hotela i pružila mu 10 funta za 'uslugu'. Brzim korakom sam pobjegla iz restorana i izašla iz hotela, nestrpljivo sam izvadila cigaretu i zapalila. Uvlačila sam dim za dimom i gledala prema vratima hoće li izaći. Izlazio je, smješkao se.

' Pušenje šteti,' uzeo mi je cigaretu i bacio ju,' to što si sad ovdje dobar je znak. Idemo odavde da nas netko ne vidi.' , i zaustavio je prvi taxi.

'Gdje vas vozim?'

Izrekao je meni nešto nerazumljivo, a i nije me brigalo gdje idemo.

'Što si tako šutljiva?'

'Zato jer ne znam gdje sve ovo vodi.', bila sam stvarno nervozna i bojala sam se da ne učinim, po običaju, kakvu glupost.

'Mislim da znaš jer inače ne bi bila ovdje. Idemo van grada, ako ti ne smeta, u neko selo, gdje nema gužve. Želiš li?'

Malo sam se nećkala : 'Ne znam još što želim, zato bolje da odemo ovdje u gradu na kavu i završimo s ovim?'

(Ne znam što mi je uopće značila ta glupa rečenica, jer nisam znala što uopće govorim.)

'Možete zaustavit taxi, ovdje ćemo izaći.'

Platio je, izašao i kavalirski mi otvorio vrata. Stavila sam naočale, a iz torbice sam izvadila i šiltericu.

On mi se počeo smijati: 'Ti se kao maskiraš da te ljudi ne prepoznaju?'

'Ne, nego da me ne prepoznaju s tobom.', rekla sam više nego grubo.

Zašutio je, nisam to trebala reći na taj način. Sjeli smo u obližnji kafić. Naručili smo piće, a onda je nekoliko trenutaka vladala tišina.

Kako sam ju ja stvorila odlučila sam ju i prekinuti : ' Nema smisla da sad šutimo, reci zašto si htio da se nađemo?' ( To pitanje nije imalo smisla jer sam znala što želi od mene, ali nisam znala kako započeti prekinutu komunikaciju. )

'Pa rekao sam ti sve u onom pismu, pa sada očekujem da mi ti kažeš što si odlučila?'

(Osjećala sam se kao da sam u slijepoj ulici i da nemam izlaza.)

'Znaš moju situaciju i znaš da mi se sviđaš, ali među nama ne može biti ničega.'

Učinilo mi se da su te riječi uzrujale više mene nego njega. Ustala sam sa stola i uzrujano krenula preko ceste prema taxiju koji je tamo bio parkiran.

'Pazi!' čula sam Johnnyijev glas kako mi viče.

Auto je dolazilo prema meni. Već sam mislila da je gotovo kada me netko povukao prema sebi. Johnny.

Držao me čvrsto zagrljenu uz svoje tijelo.

'Mogao te pogaziti, što si mislila?'

Počela sam plakati jer sam istovremeno spoznala da sam i sretna i nesretna.