Smišljam izlike kako da izbjegnem putovanje, ali mi ideje, kako i sama Cate tvrdi, nisu baš genijalne.

Bile smo s Malenom u 'šetnji' robnom kućom:

'Hajdemo, u onaj dućan na uglu s igračkama. Nisam dugo ništa kupila Malenoj !' i povukla sam ju za rukav bez obzira na njeno kolutanje očima.

Opirala se : ' Dijete ti ima i previše igračaka, a uostalom još je i premala da bi se igrala. Bolje da obiđemo trgovine s odjećom.', odmjerila je moj ne baš manekenski stas: ' Znaš nisi baš u trendu.'

Napravila sam grimasu i poslušno gurnula kolica u 'modnom' smjeru znajući da ipak moja prijateljica – menedžerica zna što je najbolje za mene.

…

Maria mi je pomagala sastavljati popis za put. Svako toliko bih zatuljela u stilu 'ne želim ići', a onda bi me Maria upozoravala da ne budem djetinjasta jer je dovoljno jedno dijete u kući. Znala sam to, ali je dijete u meni teško ugušiti.  

…

Dan poslije, razveselila me Cate svojim posjetom.

'Zlato, imam rješenje za tvoj problem!'

Oči su mi zasjajile, iako nisam bila sigurna mislimo li na isti problem.

'Premijera je onaj tjedan kada bi ti trebala biti u Hrvatskoj, a kako ne možeš putovati amo- tamo, ne možeš putovati.' Bila je sretna kao malo dijete kad dobije dugo-očekivanu igračku.

Nije mi zvučalo uvjerljivo.

'Mislim da to kod Njega neće upaliti. Znaš kakav je. Prigovorit će mi da je to samo izlika.'

Htjela sam dodati još koju jadikovku, ali me uspjela prekinuti: ' Upalit će, jer si ti 'prisiljena' otići na premijeru zbog one klauzule u ugovoru, sjećaš se? '

Odgovor nije bio potreban, uvjerila me.

…

Kad se On vratio kući, ja sam baš pripremala stol za večeru, pjevuckala sam od sreće i sve je bilo idilično.

'Ljubavi, što si tako sretna?'

'Jer čekam tebe, dragi!'

Malo smo si tako patetično dobacivali, dok je u zraku visjelo obostrano pitanje što si jedan drugome moramo 'priznati'.

'Čuj, moram ti nešto reći…'

'Da ??? '

'Put je odgođen za tri tjedna.'

A premijera je za dva, shvatih.

Crvena boja se vijugala po podu.