Cate mi je pomagala noseći kovčege u moj novi stan, bio je u istoj ulici kao i njegov, ali ipak ja sam osjećala kao da smo miljama daleko…ali bolje je ovako barem mislim, svatko na svoju stranu, a ipak u srž povezani, negdje na sredini naših putova.

'Jel' to sve?', pitala me vidno žureći se.

'Da, hvala ti! Ne znam što bih bez tebe, ali idi, znam da se žuriš na sastanak! '

'Da, žurim, ali možda ti donesem neku dobru vijest.'

'Znaš da me posao trenutačno ne zanima, da je posao djelomično kriv za sve ovo što mi se događa…', nisam više mogla razgovijetno razgovarati jer su me suze sputavale. 

'Joj, sorry, nisam htjela.', zagrlila me čvrsto i zaplakala sa mnom.

' Idi, ajde, ne brini za mene.'

Poljubila me i otišla.

Bila je uz mene od početka do kraja, od sjaja do sada kada sam u tami; stvarno sam joj zahvalna na svemu što je učinila za mene.

Maria me svojim veselim meksičkim naglaskom razveselila i odmaknula od tužnih misli: ' Gospođo, skuhala sam vam kavu.', i ponudila mi slatku šarenu šalicu s kavom.

Sjedila sam tako i pijuckajući kavu gledala Tv, bila je neka glupa emisija, ma zapravo nisam gledala Tv, razmišljala sam o svemu što mi se dogodilo u ovih 3 godine koliko sam ovdje, u SAD-u…Bili smo mladi i željni uspjeha kad smo došli, ja sam došla za njim, bila sam prekinula studij kako bi došla za njim, zbog čega sam još u svađi s obitelji…Uopće ne znam, znaju li kako sam, što mi se dogodilo, što mi se događa, nisam ih vidjela ni čula 3 godine, zadrhtalo mi je srce…Mislim da su saznali vjerojatno iz novina, ali zašto se nisu javili? To me pitanje muči već neko vrijeme, od kad sam svjesna nekih stvari, ali odgovori koji se javljaju su grozni kao i saznanje da mi je on uništio život, ali ipak s druge strane on mi je donio 2 velike stvari koje ja nisam znala prihvatiti…Moja voljena malena i ona druga manje važna, koja je izgubila onu prividnu važnost koju je nekada za mene imala…