sub - 30.12.2006
Pala sam u dubok san
Budim se, sve me boli, jedva dišem, ne mogu da se mičem, neka svjetlost je oko mene, trudim se da širom otvorim oči, mučim se, oči širom otvorenim obilazim sobu u kojoj se nalazim, sve je bijelo, ovaj krevet na kojem ležim tako je neobičan, na stoliću kraj kreveta je uvenulo cvijeće, izbezumljena sam, ne znam gdje se nalazim, onda osjetim da mi se sluh vratio, čujem neke neobične glasove, sve jače i glasnije čujem, neka galama je oko mene, iza ovih četiriju bijelih zidova iza onih sjajnih bijelih vrata, pokušavam smoći snage, šakama hvatam plahte, borim se sama sa sobom, pokušavam se dignut, vrućina mi se smješta na cijelo lice, znoj mi silazi niz čelo, i dalje se borim, otvaram usta, ali bezuspješno, plačem od gnjeva što sam tako bespomoćna…napokon moja su usta izgovorila, ono što sam se trudila da izgovorim, ono zbog čega se mučim, borim sa svojim tijelom: ' Jesam li u raju?' Nema ni glasa, nitko mi ne odgovara, očajna sam, plačem još snažnije… Čujem korake kako se približavaju vratima, kvaka se spušta, izbočim oči i očekujem priliku koja će se pojaviti…djevojka u bijelom ulazi u sobu, šokirano me gleda, pita me kako sam, ali ja sam ponovno zanijemila. Djevojka potrči iz sobe i zalupi vratima. Ništa mi nije jasno. Vraćaju se nakon nekoliko minuta ponovno koraci, kvaka se spušta, sada je s djevojkom neki stariji čovjek, također u bijelom. Približavaju se mom krevetu, smiruju me. Objasni mi kako je on doktor, htjela sam ga baš pitati gdje sam, kada me on primio za ruku i tada sam vidjela ono, čega sam se bojala, utihnula sam i pala u san…u dubok san…
 
objavio grace kelly 30. prosinac 2006 13:41:00 | Permalink | 0 Komentar(a)


pet - 29.12.2006
'…Zauvijek ćeš biti moja…'

Oslanjam se na ogradu palube i gledam tirkizno more, blage valove koji se ispod mene igraju, pogled mi je odsutan i gledam u daljinu, gledam kako sunce roni u more, nebo se crveni, a blagi vjetar mi miluje lice, kosa mi leti, neki svježi zrak se obavija oko mene, hladno mi je…tihi glas me zove, okrećem se i ne vidim nikoga, mislim si, more šapuće moje ime, samoj sebi se nasmiješim…pogled mi se gubi u daljini…tišina je zavladala, vjetar se smirio, sunce se ispod mora sakrilo, nebo se zacrnilo, more je mirno…uživam u tišini…

Njegove ruke su me zagrlile, njegov šapat je ubio tišinu, ljubi mi vrat onako nježno kako samo on može, ne želim se okrenut, živim za ovaj trenutak, spušta ruke na moj trbuh, miluje ga, šapće mi 'Volim vas', tuga mi dolazi na lice, ali trudim se ne pokazat ju. Okrene me prema njemu, nabacim najveći osmjeh što mogu, sretan što vidi osmjeh na mom licu, poljubi me najnježnije što je mogao, tihim glasićem kaže mi: 'Idem spremit večeru, hoćeš li ostati ovdje vani?' Samo mu klimnem glavom i nasmiješim mu se, poljubi mi trbuščić i potrči veselo u brodsku kuhinju…Ne vidim ga više, moj osmjeh se pretvara ponovo u tugu, suze mi proviruju iz očiju, milujem si trbuh, i govorim joj : 'Oprosti, ljubavi moja'. Penjem se na ogradu, dvoumim se, držim se za trbuh i plačem, padam u more. Moje tijelo ide sve dublje, i dublje, mrak mi se spušta na oči, napokon tišina…

Moje tijelo pluta na valovima, ona se igra na valovima…sretna sam…

On dolazi na   palubu, traži me, viče, njegov glas odzvanja u praznini, vidi moje tijelo kako pluta, plače, viče, istovremeno i on umire, baca se u more, uzima me u krilo, plače…penje se na brod, položi moje tijelo na pod palube, izbezumljeno gleda moje sad već plavo i beživotno tijelo kako pred njim leži, znam srušila sam mu sve snove, znam ubila sam ga, znam da sam ubila ljubav u njemu, plače nad mojim tijelom, posljednji put me poljubi, poljubi našu djevojčicu, izvadi iz džepa zlatnu kutijicu, izvadi prekrasni sjajni prsten, poljubi mi ruku, stavi mi prsten i kaže: 'Zauvijek ćeš biti moja'…

 
objavio grace kelly 29. prosinac 2006 11:54:00 | Permalink | 0 Komentar(a)