Jutros je Cate došla k meni. Čim sam ju ugledala počela sam joj se ispričavati zbog mog glupog ponašanja, a ona me utješila kako je sve u redu i da nije problem, i da zna da i sama imam problema pa da me nije htjela zamarati svojima. Rekla sam joj da me to ljuti, i da sam joj ja prijateljica te da mene može zamarati, jer sam sada dobro, barem mislim. Onda me iznenadila prenijevši mi poslovnu ponudu koju je dobila od jednog časopisa:

' Ovo ti je super prilika da se vratiš iz 'mrtvih', da ponovno privučeš pažnju, i 'očistiš' sve ono ružno što su o tebi pisali, shvaćaš?'

'Znam, ali bojim se, daleko sam od toga svijeta.'

'To je najbolje za tebe, poslušaj me!'

Slegnula sam ramenima i poslušala moju mudru prijateljicu – menedžericu: 

'Dat ćeš im intervju i napravit će par slika tebe i malene. To ti je super! Ispast će slatko, i to će te vratiti! Nakon toga svi će te htjeti natrag.'

'Zar i slike? Pa pogledaj me samo kako izgledam, tko će me ovakvu htjeti gledati?' htjela sam se ugristi za jezik.

'Vidim da se ona stara zvijezda vratila!'

Nasmijala sam se, ali nisam bila sigurna da li bi možda trebala zaplakati jer se stari 'poroci' vraćaju.

'Sutra odlazimo u šoping i kod frizerke, pa kod kozmetičarke da te malo srede, a ja sada moram ići, idem se dogovoriti s novinarkom za snimanje, pa se vidimo sutra.'

Zalupila je vratima i otišla.

Ja sam otišla u sobu i stala ispred ogledala, odvezala sam kosu i okretala se lijevo – desno gledajući svoje nekad savršeno tijelo. Odraz u ogledalu pokazivao je umornu ženu u ranim dvadesetima, koja ima desetak centimetara izrasta, podočnjake, masno lice i koji kilogram viška. Odraz koji uopće ne nalikuje na prelijepu djevojku koja postojala prije ne tako puno vremena. Tko je ova žena? Gdje je nestala ona djevojka?

Malena je zaplakala…

Odlučila sam skuhati nešto, ne znam, uhvatila me iznenadna želja za kuhanjem. Otišla sam u trgovinu i kupila sve moguće namirnice za kolače i zamolila sam Mariu neka mi pomogne napravit nešto. Tako sam se cijelo jutro igrala po kuhinji. Dok sam čekala da se ispeče kolač, odlučila sam nazvati Cate, brinulo me što se nismo čule već tjedan dana. Pretpostavljala sam zašto me ne zove, ali mogla me nazvati kao prijateljicu, valjda zna da mi posao trenutno nije sve kao nekada… Nije se javljala pa sam nazvala njezinog supruga koji mi je rekao da je na putu u Londonu jer je njezina majka bolesna. Osjećala sam se u tom času tako loše, zato jer sam se ljutila na nju jer me ne naziva, a ona me nije nazvala jer joj je majka bolesna i teško joj je…A ja, mislim samo na sebe, sebična sam, cijelo sam vrijeme jako jako sebična, jer sve što radim i što sam činila, bilo je radi mene, a ne zbog drugih koje 'navodno' volim. Sada shvaćam da se nepravedno ljutim na njega umjesto na sebe…

Tek sad…

'Gospođo, kolač Vam je gotov, hoćete li ga Vi izvaditi iz pećnice?'

'Da.', rekla sam malo veselije. Uzela sam krpu sa stola i otvorila pećnicu, ali kako sam nespretna opekla sam se: 'Auu, kako peče. '

Zvono je zazvonilo…

'Ajde, dajte meni, idite Vi otvorit vrata bit će On.'

Odskakutala sam, nekako veselo, ne znam ni sama od kud mi odjednom sva ta snaga.

'Bok, došao si, o ljubavi, dođi mamici.', i uzela sam malenu u naručje i izljubila ju. On je stajao na vratima, nisam znala da li sam mu ja čudna ili mu se možda žuri.

'Nećeš ući?'

'Ako ne smetam?'

'Ma daj,' udarila sam ga rukom u rame, onako kako sam uvijek prije znala činiti kad bi se šalila, 'pa naravno da ne smetaš! Maria možete li donijet kolač i kavu?!'

…

Sjedili smo za stolom pijuckali kavu i jeli kolač.

'Maria, odličan vam je kolač!' uzviknuo joj je.

'Morate pohvaliti gospođu, ona ga je ispekla, ja sam joj samo malo pomogla.', namignula mi je čim se on okrenuo prema meni.

'Stvarno si ga ti radila?' i nasmijao se.

Sramežljivo sam se nasmijala.

I tako smo se smijali cijelo popodne.

Cate mi je pomagala noseći kovčege u moj novi stan, bio je u istoj ulici kao i njegov, ali ipak ja sam osjećala kao da smo miljama daleko…ali bolje je ovako barem mislim, svatko na svoju stranu, a ipak u srž povezani, negdje na sredini naših putova.

'Jel' to sve?', pitala me vidno žureći se.

'Da, hvala ti! Ne znam što bih bez tebe, ali idi, znam da se žuriš na sastanak! '

'Da, žurim, ali možda ti donesem neku dobru vijest.'

'Znaš da me posao trenutačno ne zanima, da je posao djelomično kriv za sve ovo što mi se događa…', nisam više mogla razgovijetno razgovarati jer su me suze sputavale. 

'Joj, sorry, nisam htjela.', zagrlila me čvrsto i zaplakala sa mnom.

' Idi, ajde, ne brini za mene.'

Poljubila me i otišla.

Bila je uz mene od početka do kraja, od sjaja do sada kada sam u tami; stvarno sam joj zahvalna na svemu što je učinila za mene.

Maria me svojim veselim meksičkim naglaskom razveselila i odmaknula od tužnih misli: ' Gospođo, skuhala sam vam kavu.', i ponudila mi slatku šarenu šalicu s kavom.

Sjedila sam tako i pijuckajući kavu gledala Tv, bila je neka glupa emisija, ma zapravo nisam gledala Tv, razmišljala sam o svemu što mi se dogodilo u ovih 3 godine koliko sam ovdje, u SAD-u…Bili smo mladi i željni uspjeha kad smo došli, ja sam došla za njim, bila sam prekinula studij kako bi došla za njim, zbog čega sam još u svađi s obitelji…Uopće ne znam, znaju li kako sam, što mi se dogodilo, što mi se događa, nisam ih vidjela ni čula 3 godine, zadrhtalo mi je srce…Mislim da su saznali vjerojatno iz novina, ali zašto se nisu javili? To me pitanje muči već neko vrijeme, od kad sam svjesna nekih stvari, ali odgovori koji se javljaju su grozni kao i saznanje da mi je on uništio život, ali ipak s druge strane on mi je donio 2 velike stvari koje ja nisam znala prihvatiti…Moja voljena malena i ona druga manje važna, koja je izgubila onu prividnu važnost koju je nekada za mene imala…

Odlučila sam odlazim…odlazim…daleko od njega, a nju nosim sa sobom…otići ćemo daleko, ali ne u raj, ne neću to učiniti ponovo, ne mogu i ne želim, u bolnici sa svim onim ženama s mojim problemom i drugim problemima, naučila sam boriti se, ako ne za sebe, onda za nju, moram za nju, jer ju volim svim srcem, onako kao što volim njega…On me trgnuo iz misli i pitao me jel' malena budna, odgovorila sam mu da da, ali prvi put nakon tako dugo vremena, odlučila sam razgovarati s njim, rekla sam mu: 'Slušaj, odlučila sam da se vraćam kući u Hrvatsku! Ne mogu živjet s tobom, ne mogu gledati kako me mrziš, kako si hladan sa mnom, kako me ignoriraš. Malena i ja odlazimo kući, mojoj kući, ti ostani ovdje i želim ti svu sreću svijeta, molim te pusti me da odem potražit svoju sreću preko oceana, kad sam je ovdje izgubila, onaj duboki ocean  ukrao mi je tebe i našu ljubav', nisam uspjela nastaviti, suze su mi bile obuzele obraze, glas mi je drhtio; on me prekinuo: ' Ti nisi normalna? Opet si poludjela, stvarno nisi normalna, vratit ćeš se opet na psihijatriju, očito ti ona četiri mjeseca nisu pomogla!' Moj plač se sada pretvorio u histeričan plač, sada sam već sjedila na podu i nisam se mogla smiriti, bila sam ponovno na rubu, njegove riječi, njegovo mišljenje o meni kidali su mi srce, koje jedva da je kucalo. Počeo mi je prijetiti odvjetnikom ako odem, a ja sam samo nepomično i bespomoćno plakala na podu.

Maria nas je prekinula, krenula je k meni i pokušavala me smiriti; rekla nam je neka normalno i smireno razgovaramo kao odrasli ljudi.

Oboje smo se sjeli, gledali se i šutjeli, a onda sam odlučila popustiti i spasiti situaciju koliko je moguće, nisam htjela riskirati gubitak skrbništva nada malenom ili pak povratak na psihijatriju.

'U redu, neću se vratiti u Hrvatsku, ali se ipak želim odseliti, makar ovdje, negdje u blizinu, malena naravno ide sa mnom, a ako nemaš povjerenja u mene i ako ti ne smeta, Maria može sa mnom…' Ustao je, i šuteći koračao amo- tamo i razmišljao. Nemirno sam ga gledala i očekivala odgovor svakog trena. 'Pa, ajde, pokušajmo, ali želim da mi dopustiš da vam dolazim u posjet kad god poželim.'

' Hvala ti', htjela sam ga zagrliti, ali nisam se usudila , uzela sam telefon i nazvala Cate….

Već sam tri tjedna kod kuće, u 'našem novom starom' stanu, na policama nema mojih fotografija, samo fotografije naše malene…Valjda me toliko bio zamrzio da nije htio gledati moj osmijeh na našim zajedničkim fotkama…Boli me to, ali shvaćam ga i prihvaćam situaciju onakvom kakva jest…Od kada sam se vratila nismo progovorili ništa više osim da i ne, mojih odgovora, nemam snage ga ništa pitati…a on mene pita samo osnovne stvari i ako pita nešto izvan toga, pita za nju…barem se time tješim, da ju voli, a to što ju voli više od mene draže mi je, jer time ne pati, ja ne znam kako da se iskupim, kako da se ponašam, što da mu kažem…radije šutim, riječi nisu potrebne, mislim da vidi na meni koliko patim, jedina osoba s kojom komuniciram je naša draga stara Maria, ali ni ona me ne muči s pitanjima, valjda misli da mi je teško o onome razgovarat, ali u onih četiri mjeseca, koliko sam ih provela u bolnici, shvatila sam mnoge stvari, prihvatila sam sve, naučila sam živjet s posljedicama i nije mi teško razgovarat o onome, čak naprotiv lakše mi je, jer ako ispričam sve ono što sam proživljavala, znam da me ta osoba shvaća i da mi time oprašta… S njim nisam pričala o onome, njega kao da ga ne zanima, ne pokazuje da mu je teško, zapravo osjećam se kao višak u ovom našem stanu, kao da me drži ovdje kraj sebe samo zbog nje, jer sam njezina majka…Ne zamjeram mu, ali ne mogu više živjet u ovoj situaciji, u kojoj me on ne voli, u kojoj ponovo kao prije UMIREM….

Bio je šareni dan, sve smo to znale i svaka se zbog nečega nadala da će to biti njen dan…Naime jedanput na mjesec bio je šareni dan, dan koji bi jednoj ili više od nas značio dan slobode, nisam se nadala, prihvatila sam bila situaciju i naučila sam živjeti s njom, znala sam da tako mora biti, da moram trpjeti zbog sebe, ali i zbog nje, ali i zbog njega…ma zapravo zbog svih onih koji me vole, ako me nakon svega što sam im učinila još vole…Ali nisam zbog toga patila,  patila sam zbog onog što sam učinila, ali znam da će se rane s vremenom izliječiti, da će se zaboraviti…ono što se ne zaboravlja…Jedino što se sada pitam je: Voli li me još? Nakon svega što sam  mu učinila. Kako ću njoj objasniti da nisam imala snage živjeti? Da ju volim, da nisam učinila to zato jer ju ne volim? Ne znam, nadam se da ću kada dođe vrijeme, pronaći riječi kojima ću joj objasniti da sam to učinila jer nisam imala snage živjeti ovaj život, da sam se nadala da nas spašavam od ovog okrutnog života i da nas vodim u raj…

'Danas je vaš šareni dan!' ushićeno mi je s vrata uzviknula medicinska sestra i trgnula me iz misli i spasila me od bolesnih razmišljanja.

'Ja idem kući?' uplašeno sam ju upitala, valjda u strahu od vanjskog svijeta.

'Da, gospođo idete kući.'

Smireno i polagano sam spremila svoje stvari u malu zelenu torbu. Uzela sam malenu iz kolijevke, prionula je k sebi, polako se sjela na krevet i čekala, strpljivo sam čekala da medicinska sestra dođe po mene i da me otprati na taksi. Nekoliko minuta sam ljubila čelo moje malene i molila se za našu budućnost iza onih bijelih vrata, iza one bijele ograde koja je dijelila vrt ove bolnice s vanjskim svijetom u kojem nas je čekala sloboda.

Kvaka se spustila , medicinska sestra je uzela moju torbu, a ja sam se mojom malenom u krilu spuštala niz stepenice.

Dolje u prizemlju, u sobi za goste i posjete, sjedio je on, prvi put je izgledalo kao da mu usnice titraju u osmijeh. Ali kad je primijetio da sam primijetila  taj njegov skriveni osmijeh, ponovno se ohladio i suzdržano me pozdravio…

Netko plače, otvaram oči i vidim mladu djevojku, koja u naručju drži bebicu…Vrti mi se, pred očima mi se crni, a onda smognem snage i otvorim oči, djevojka se približi mom krevetu…pita me: ' Je li vam bolje?' Klimnem joj, ona mi pruži mali ružičasti zamotuljak, primim ju, gledam ju kako spava, milujem joj lice, milujem joj plavu kosicu, ljubim joj nosić, čvrsto ju prionem k sebi, ona zaplače, smirujem ju…lutkica otvara okice, stojim nijema, gledam u njene male smeđe oči, gledam u njegove oči, ne mogu da pitam za njega, nemam snage, znam koliko sam mu boli nanijela, uzeli su mi bebicu i rekli da će mi ju donijet kasnije..tužna sam… već mi nedostaje…

Prošli su dani, tjedni…još ležim u ovoj bijeloj sobi, još ne znam gdje sam, ali znam da je ona sa mnom, da je time i on sa mnom, jer ona je on i ja, ona je meni sve…

Donijela mi tako jednog dana medicinska sestra nju ponovo i pita me ako sam spremna da ga vidim da li mi je bolje, klimnem glavom…ona se izgubi iza onih bijelih vratiju…

Prošli su sati i ja sam ga čekala, uzalud sam ga čekala, prošlo je tjedan dana, a od njega ni traga…

Već sam izgubila nadu, ali napokon mogu da ustanem iz kreveta, sada sjedim ovdje na kauču, držim ju u naručju, gledam sat i gledam kako vrijeme prolazi…već sam dugo ovdje, ali tješim se da ću brzo izaći…da tješim se…bilo je pet sati, vrijeme za injekciju, čujem korake, spušta se kvaka, ulazi medicinska sestra…skrenem pogled, gledam kroz prozor i čekam da mi da injekciju, kad čujem njegov glas kako me pozdravlja…pogledam ga, još uvijek je isti, ali bez osmijeha na licu, sav suzdržan, gledamo se i čekamo da netko nešto progori, medicinska sestra nas je pustila same i nekim čudom nije mi dala injekciju…dugo smo se samo gledali…

Onda se približio k meni i zamolio me da mu dam u naručje našu djevojčicu, divio joj se, ljubio ju je i govorio joj kako će mami uskoro biti dobro pa će više vremena biti s tatom, mala ga je samo gledala i smješkala mu se…bio je to prizor koji me tako raznježio…

Nisam se usudila ga ništa pitati, nisam mu ništa rekla zašto sam ono učinila, a ni on me nije pitao nego je samo me pozdravio i otišao…